Vršac
o gradu
Vršac
Vršac je gradsko naselje u sastavu grada Vršca u Južnobanatskom okrugu, jedan od najstarijih banatskih gradova koji se nalazi na jugoistočnom rubu Panonske nizije, u podnožju Vršačkih planina. Prema popisu iz 2011. bilo je 36.040 stanovnika. Po ovome je Vršac drugi po veličini grad u okrugu, posle Pančeva, i najveći grad u Vojvodini bez statusa središta okruga.
Grad je poznat po još nekim nazivima na drugim jezicima: rum. Vârşeţ, mađ. Versec, nem. Werschetz, hebr. ורשאץ.
Vršac se nalazi severoistočno od Beograda na 83. kilometru Državnog puta I reda M10 prema Rumuniji, od koje je udaljen 14 km. Vršac odlikuje dobra povezanost sa okolnim mestima, kao i gradovima u ovom delu Vojvodine, i to kako drumskim tako i železničkim saobraćajem. Raskrsnica je Državnog puta I reda 10, Državnog puta I reda 18 i Državnog puta drugog reda 126. U samom Vršcu nalazi se železnički granični prelaz prema Rumuniji, a drumski kod Vatina. Ovde se nalazi Železnička stanica Vršac.
Vršac leži u samom podnožju Vršačkih planina. U njegovoj neposrednoj blizini nalaze se depresije Velikog i Malog rita, potočne doline, lesne zaravni, a na nevelikoj udaljenosti nalazi se i Deliblatska peščara, specifičan geografski kompleks i jedno od najvećih peščanih prostranstava u Evropi. Vršačke planine, na krajnjem jugoistoku Banata, zauzimaju površinu od oko 170 km². Imaju pretežno odlike brdsko-brežuljkastih predela čiji centralni deo ima planinski karakter. Počinjući sa brdima Kapela (252 m) i Kula (399 m) nad samim gradom, prostiru se na istoku sve do rečice Černe u Rumuniji, na severnoj strani oivičene su Markovačkim potokom i Malim Ritom u koji se strmo spuštaju. Sa južne strane blago opadaju i završavaju se dolinama potoka Mesića i Guzajne. U uzdužnom profilu, na pravcu istok-zapad nalaze se najveći vrhovi, među kojima dominira Gudurički vrh (641 m), ujedno i najviši vrh u Vojvodini. Južna i severna podgorina ispresecane su vododerinama i potočnim dolinama.
Klima je umereno-kontinentalna, sa sledećim obeležjima: duga i topla leta, nešto hladnije, a ponekad hladne i snegovite zime, svežija i kraća proleća, dok su jeseni duže i toplije. Posebnu specifičnost Vršcu daje košava. Najčešće duva u rano proleće i poznu jesen, odnosno u hladnijoj polovini godine. Brzina košave je promenljiva i kreće se od 18 do 40 km na sat, a pojedini udari i do 140 i više km na sat. Osim košave duva i severac i severozapadni vetar.
Vršački predeo je prilično siromašan vodotokovima prirodnog porekla. Jedina reka je Karaš, koji izvire u Rumuniji i protiče nedaleko od Vršca. Mesić, najveći od nekoliko potoka, izvire u brdima iznad istoimenog sela i protiče kroz sam grad. Na teritoriji južnog Banata izgrađena je od 18. veka do danas, čitava mreža kanala za odvođenje atmosferskih i podzemnih voda. Najveći je kanal Dunav—Tisa—Dunav, koji prolazi na oko desetak kilometara od Vršca. U samom gradu je veštačko jezero koje je uređeno kao gradsko kupalište, a u blizini, u Velikom Ritu postoji ribnjak površine 906 hektara, poznat i kao stanište velikog broja vrsta barskih ptica i druge divljači.
U životinjskom svetu Vršačkih planina ima srna, divljih svinja, zečeva, divljih mačaka, lisica, a u prolazu se zadržavaju i vukovi. Iz ptičjeg sveta zastupljeni su: divlja patka i guska, divlji golub, jarebica, fazan, veliki i mali detlić, kraguj, pupovac, a od grabljivica, jastreb, mišar, orao, sova, soko. Na području Vršca žive: veverica, šumski puh, siva i crna vrana, gavran i mnoge druge vrste retkih ptica. Jedinstveno gnezdište u našoj zemlji ima u Malom Ritu barska šljuka bekasina. Od zmija najzastupljenija je belouška, ređe šarka, a ima slepića i smuka. Jedna vrsta zelenog guštera smatra se da je raritet u Vojvodini. U rečnim tokovima i u kanalima ima raznih vrsta riba: štuke, šarana, soma, kečige, karaša i sitne bele ribe.
Biljni svet je veoma raznolik. Najviše je trava od kojih poseban značaj ima kostrika. Na Vršačkim planinama rastu: smreka, crni bor, pavit, poljski i brdski brest, bukva, pitomi kesten, više vrsta hrasta, beli grab, više vrsta lipa, kupina, šipak, poljska ruža, divlja jabuka i kruška, beli i crveni glog, brekinja, oskoruša, rašljika (trn), divlja trešnja, ruj, klokočika, klen, mleč, žesta, dren, svib, bršljan, kurika, pasrden, beli i crni jasen, obična kalina, crvena zova, veprina. Sve su to autohtone biljne vrste. Naknadno unete drvenaste vrste su: bagrem, jasika, bela i crna topola, vrba rakita, divlji kesten i razni četinari. Na Vršačkim planinama ima 1.024 vrsta drveća, šiblja i zeljastog bilja. Zna se za 22 biljne zajednice (fitocenoze) i to 10 stepsko-livadskih i 12 šumskih.
Opštini Vršac pripadaju sela: Vatin, Mali Žam, Veliko Središte, Gudurica, Markovac, Mesić, Pavliš, Sočica, Jablanka, Vlajkovac, Ritiševo, Kuštilj, Uljma, Izbište, Vojvodinci, Potporanj, Straža, Malo Središte, Šušara, Orešac i Zagajica.
Prvi tragovi naselja na Vršačkom brdu potiču iz vremena praistorije. Podgrađe ispod Vršačke kule (srednjovekovno utvrđenje) visoko je 21 m, sa zidovima debelim 2,5 m. Područje današnjeg grada i okoline bilo je takođe naseljeno u davnoj prošlosti.
Naselje na ovom mestu razvilo se u senci srednjovekovnog grada koji je podigao ugarski kralj Žigmund početkom XV veka na vrhu brda da bi zaštitio južne granice svoje države od stalnih turskih upada. Uskoro je grad predat srpskom despotu Đurđu koji ga je povezao sa svojim glavnim utvrđenjima južno od Dunava u čvrsti odbrambeni sistem
Feliks Mileker je smatrao da su godine 1425. srpske izbeglice sa juga nastanile u podnožju brega i da su svoje naselje nazvali Podvršac. Ipak, u nastojanju da pronađe podatke o srednjovekovnom Vršcu u istorijskim izvorima, a ne znajući da je Vršac u stvari Eršomljo, Feliks Mileker je naselje Podwersa(Poduersa)u Krašovskoj županiji identifikovao sa Vršcem, odnosno vršačkim podgrađem. On je smatrao da je pravilna transkripcija imena ovog naselja Podvršan, što je potom prihvaćeno i u srpskoj istoriografiji, što se danas zna da je greška. Već tada ova oblast bila je poznata po svojim vinima koja su bila među najtraženijima na ugarskom dvoru. Nakon što su opustošili čitavu oblast, Turci su grad zauzeli 1552. ali je Vršac i dalje ostao nastanjen Srbima. Ovo se promenilo nakon 1594. kada su Srbi, u nadi da će se osloboditi u sadejstvu sa austrijskom armijom, podigli Banatsku bunu: prvobitno su imali mnogo uspeha i između ostalih gradova oslobođen je i Vršac, međutim, krajem leta Turci su udruženim snagama potukli ustanike i započeli sa osvetom. Većina Srba pobegla je u Erdelj, a Vršac je u potpunosti poprimio orijentalni izgled.
Austrijski carski revizor Erler je 1774. godine konstatovao da je Vršac sedište istoimenog okruga i distrikta. Tu se tada nalazio upravni ured, upravni podured, konjička kasarna, pošta, rimokatolička crkva i carinarnica. Stanovništvo je bilo izmešano, švapsko, srpsko i vlaško.
Godine 1716, Turke je iz grada proterao vojskovođa Eugen Savojski čime je otvorio novu epohu u istoriji grada. U grad su uskoro kolonizovani Nemci iz oblasti oko reke Mozela koji su sobom doneli nove vinogradarske tehnike koje će Vršac brzo pretvoriti u jedno od središta vinarstva Habzburška monarhija. Brzi privredni uspon krunisan je dobijanjem povelje slobodnog kraljevskog grada 1817. Grad je znatno nazadovao za vreme revolucije 1848. kada su se oko njega borili Srbi i Mađari. Ostatak XIX veka protekao je u miru i napretku koji je presekla zaraza filoksere koja je zapretila uništenjem sve vinove loze. Ipak, katastrofalne posledice filoksere brzo su poništene u ovoj oblasti planskim sađenjem američkih sorti loze.
Godine 1858. navodi se da u Vršcu ima 10.000 pravoslavnih Srba, devet srpskih škola, Bogoslovija srpska i rumunska, tu je stolica vršačkog episkopa, 11 advokata i drugih predstavnika inteligencije.
Najveća etnička promena nastupila je u toku Drugog svetskog rata kada su nacisti, mahom domaći Nemci, proterali u koncentracione logore i tamo usmrtili gotovo celokupno jevrejsko stanovništvo grada, dok je nakon 1944. godine celokupna nemačka zajednica koja nije izbegla pred Crvenom armijom proterana iz svojih kuća i smeštena u sabirne logore u kojima su usled izuzetno loših životnih uslova i lišeni svih građanskih prava, stradali od gladi i bolesti, dok su se preživeli nakon 1948. godine uz prećutnu saglasnost vlasti počeli iseljavati u Austriju, Nemačku ili prekomorske zemlje. Tada dolazi do sistematske demografske i političke promene u gradu. Osamdesetih godina dvadesetog veka Vršac počinje da izlazi iz privredne tame i razvija imidž uspešnog grada.
Vršac ima znamenitu istorijsku prošlost, sa spomenicima od praistorije do današnjeg doba. Mnogobrojne karakteristične građevine iz XVIII i 19. veka, Gradska kuća, stara apoteka (1783), barokna zgrada „Dva pištolja“, kuća u kojoj je živeo i umro Jovan Sterija Popović, Vladičin dvor, crkve (rimokatolička crkva sv. Gerharda od Sagreda je najveća rimokatolička crkva u Srbiji, a bila je druga po veličini u SFRJ, odmah posle zagrebačke katedrale. Dovršena je 1863. godine i ima funkcionalne orgulje na kojima se redovno održavaju koncerti. Kapela sv. Krsta je najstarija rimokatolička bogomolja u Banatu, čiju gradnju su započeli doseljenici 1720, a završili 1728. godine. Pravoslavna crkva sv. Oca Nikolaja sagrađena je 1785. godine i tada je bila najveća srpska pravoslavna crkva severno od Save i Dunava.), Vršački gradski park sa spomenicima, Narodni muzej (osnovan 1882. — najstariji muzej u Vojvodini), a glavno obeležje grada je Vršački zamak na Vršačkom bregu iz ranog srednjeg veka, simbol grada i najstariji zamak na teritoriji Vojvodine. Sve to je vredno pomena, a naročito Manastir Mesić iz XVII veka. U ovom gradu rođeni su otac srpske drame Jovan Sterija Popović i jedan od naših najpoznatijih slikara Paja Jovanović. Grad ima profesionalno pozorište i razvijenu izdavačku delatnost, u kojoj prednjači KOV — Književna opština Vršac. U gradu se održavaju Jesenji pozorišni festival i Međunarodni festival folklora.
Ovde se nalaze Gradska biblioteka Vršac i Narodno pozorište "Sterija" (Vršac).
Poznati Vrščani:
• Jovan Sterija Popović — književnik i komediograf
• Paja Jovanović — slikar
• Jaša Tomić — novinar, političar i književnik
• Bora Kostić — šahista
• Dragiša Brašovan — arhitekta
• Borisav Atanasković — jugoslovenski i srpski književnik, dramski pisac za decu i odrasle, glumac u Narodnom pozorištu »Jovan Sterija Popović», reditelj, novinar, dramaturg radio drame za decu na srpskom i urednik radio drame za decu na srpskom, mađarskom, slovačkom, rumunskom i rusinskom jeziku u Radio Novom Sadu 1.
• Feliks Mileker — osnivač i kustos Gradskog muzeja
• Rada Đuričin — glumica
• Laza Nančić — socijalista, novinar, pisac i osnivač Vršačke čitaonice
• Josif Jovanović Šakabenta — episkop SPC
• Teodor Nestorović — vođa Banatskog ustanka
• Dušan Stankov — konstruktor aviona
• Milan Jovanović — fotograf
• Nikola Nešković — slikar
• Nedeljko Popović — slikar
• Vlastimir Peričić — kompozitor
• Sultana Cijuk — operska pevačica
• Zorana Todorović — najviša svetska košarkašica (2,09 m)
• Radovan Brankov — novinar RTS-a
• Teša Tešanović — novinar i voditelj na kanalu Balkan info
• Tihomir Paunović - Tika — glumac