Zlatibor
o Planini
Zlatibor
Zlatibor je planina i park prirode u Srbiji koja se prostire na površini od oko 1.000 km², dugačka je 55 km, a široka i do 20 km.
Pruža se pravcem severozapad–jugoistok. Najviši vrh je Tornik (1.496 m). Zlatibor se prostire između 43° 31' N i 43° 51' N, i između 19° 28' E i 19° 56' E. Poznato je letovalište i zimovalište, kao i klimatsko lečilište. Zlatibor se nalazi na severom dijelu oblasti Stari Vlah, granične oblasti između Raške, Hercegovine i Polimlja. Obuhvata predele tri opštine Republike Srbije: Čajetinu i jedan deo opštine Užice (Kremanska oblast) severni Zlatibor i jedan manji deo opštine Nove Varoši (Murtenička oblast) južni Zlatibor. Administrativni centar Zlatibora je varošica Čajetina.
Južna i istočna granica Zlatibora su reke Uvac i Veliki Rzav. Na zapadu se Zlatibor graniči sa Bosnom i Hercegovinom, selima Mokrom Gorom, Semegnjevom i Jablanicom. Zlatibor je oduvek imao veliki pogranični značaj. Na brdu Cigli kod Jablanice i danas se raspoznaje granica Srbije sa dvema carevinama – Austrougarskom i Turskom.
Zlatibor se nalazi na pola puta od Beograda do Crnogorskog i Dubrovačkog primorja. Preko njega prelaze mnogi značajni magistralni putevi i pruge, među kojima je i pruga Beograd—Bar. Najbliži veći grad je Užice.
Postoji više pretpostavki kojima se objašnjava poreklo imena Zlatibor. U srednjem veku, ovaj kraj se nalazio u okviru župe Rujno, administrativne oblasti Raške, pa je i celi Zlatibor nosio takvo ime. Ono potiče od kržljave biljke ruja koja se koristila za bojenje (štavljenje) kože i izvozila se u Dubrovnik, a danas raste po selima Semegnjevu, Stublu i Uvcu. Od 18. vijeka, sve više se koristi naziv Zlatibor, a i 1855. godine je, prilikom nove administrativne podele Srbije, Rujanski srez podeljen na Ariljski i Zlatiborski, pa ime Zlatibor dospeva i u zvanična dokumenta. Prve pisane tragove o nazivu Zlatibor imamo u izveštajima koje su u toku Prvog srpskog ustanka odavde slali ustanici. Takođe je izvesno da ga pisci tih izveštaja nisu izmislili već je on neko vreme i pre toga bio u opticaju, ali ne zna se koliko dugo. Slobodna je pretpostavka da je to od druge polovine 18. veka.
Postoje tri predanja o postanku imena Zlatibora. Izvesno je da je to ime nastalo od reči zlato, odnosno zlatni i bor, ali ne zna se na koji način. Jedno kaže da je ime Zlatibora nastalo od zlatne boje njegovih pašnjaka, što nije sasvim verovatno, jer zlatiborski pašnjaci nisu toliko stari, i ovo predanje ne objašnjava otkud reč bor u imenu Zlatibora; drugo predanje kaže da su se doseljenici iz Crne Gore i Hercegovine na Zlatibor hvalili bogatstvom borove šume, govoreći: „Zlatan je to bor!"; a treće predanje, verovatno najtačnije, kaže da je to ime postalo od jedne veoma retke vrste belog bora, tzv. zlatnog bora, čije je naučno ime Pinus Silvestris Variegata Zlatiborica, po sarajevskom inžinjeru Salihu Omanoviću. Zlatnog bora još samo ima u selu Negbini i stavljen je pod zaštitu države.
Treba praviti razliku između imena planine i naziva nekadašnje administrativno-teritorijalne jedinice Srez zlatiborski čije se teritorije nisu morale u potpunosti podudarati. Sadašnji Zlatiborski okrug obuhvata znatno širu oblast od teritorije planine Zlatibor. Malu zabunu unosi i turističko mesto Zlatibor koje ima isti naziv kao i planina.
Zlatibor je talasasta visoravan i pripada Dinarskim planinama. Prosečna nadmorska visina je oko 1.000 m, a najviši vrhovi su Tornik (1.496 m), Brijač (1.440 m), Čigota (1.422 m), Čuker (1.359 m), Konjoder (1.337 m), Ljuljaš (1.269 m), Vijogor (1.281 m), Kobilja glava (1.176 m), Gradina (1.149 m), Jelova gora (1.147 m), Gruda (1.140 m), Crni vrh (1.177 m) i dr. Najveći vrhovi se nalaze na južnom delu Zlatibora, dok se nadmorska visina sve više smanjuje idući ka severu.
Veće zaravnjene površine bez nekih viših uzvišenja se na Zlatiboru zovu poljima. Najveća polja su Braneško polje kod sela Branežaca i Šljivovice, Markovo u Mokroj Gori, Rasničko u Draglici i Sjeniško u Sjeništima i Rožanjsko u Rožanstvu.
Zlatiborska brda su većinom kupastog oblika, protežu se grebenasto i veoma strmo padaju do reka i potoka, odakle se opet dižu, praveći tesne klisure.
Sastav zlatiborskog zemljišta
Skoro čitavo zlatiborsko tlo čine serpentini. U Stublu i Semegnjevu se nalaze naslage mlađeg krečnjaka, a jugoistočni delovi Zlatibora obiluju velikim količinama trijaskog krečnjaka. Tu postoji dosta reka ponornica i pećina, od kojih su najveće Stopića pećina, Rakovička i Mumlava. U potocima postoje i aluvijalni nanosi, ali je to uglavnom materijal od oburvanog serpentina sa obala potoka, a ponegde i od krečnjaka. Ukupno, na Zlatiboru postoje 142 speleološka objekta: 98 pećina i 44 jame.
Zlatibor obiluje magnezitom, koji se eksploatiše na nekoliko mesta, dok je, pored njega, u Čajetini, Semegnjevu i Šljivovici pronađen i hrom. U Semegnjevu su nađene i izvesne količine limonita i opala, ali ta količina nije utvrđena. U Mokroj Gori su pronađene manje zalihe nikla.
Vode
Zlatibor je nagnut ka severu i severozapadu, pa većina reka odlazi na tu stranu. Sva voda teče u Crno more – Drinom, Đetinjom i Moravicom. Sa južnog i centralnog dela Zlatibora, vodu u Drinu odvode Uvac i Crni Rzav; sa severa i severozapada, Sušica je nosi u Đetinju; a sa istoka, Veliki Rzav je odvodi u Moravicu. Zlatibor je čuven po pijaćim vodama, od kojih su neke najbolje u Srbiji. Najzdravije (i najhladnije) su Hajdučka česma i Hajdučica u Murtenici, Zaugline pod Čigotom, Jovanova voda u Alinom Potoku, Dunjića vrelo u Stublu, Pašića vrelo u Čajetini, Oko, Kulaševac i Đurkovac na Kraljevim Vodama, Đurovića česma na Torniku, Ćirovića česma u Mušvetama i Bukvića vrelo u Zovi.
Prirodnih jezera na Zlatiboru nema. U centru Zlatibora se nalazi veštačko jezero sagrađeno za turističke potrebe, u Ribnici (manje naselje u Jablanici) se nalazi takođe veštačko jezero sa kog se Zlatibor snabdeva vodom, a na Uvcu se nalazi nekoliko veštačkih jezera. Na Zlatiboru ima i dosta mineralnih izvora. Najpoznatiji su Bele vode u Mokroj Gori, banja Vapa u Rožanstvu i spomen-česma na Oku. Voda sa zlatiborskih mineralnih izvora je lekovita za očna i kožna oboljenja, a može i da se pije, mada ne bi trebalo u velikim količinama. Na dosta mesta na Zlatiboru se nalaze šuplja stabla, najčešće bukova, ukopana u zemlju i puna čiste izvorske vode. Ovi izvori se zovu stubline. Na njihovom dnu se nalazi sitno kamenje koje filtrira vodu.
Klima
Zlatibor ima subalpsku klimu. Srednja godišnja temperatura na Zlatiboru iznosi oko 7,5 °C. Najhladniji mesec je januar, sa prosječnom temperaturom od oko −2,5 °C, a najtopliji je avgust, sa oko 15 °C. Prosečna dnevna temperatura na Zlatiboru iznosi oko 18 °C. Prosečni broj sunčanih sati godišnje je oko 2.000.
Padavine na Zlatiboru variraju od mesta do mesta. Prosječna godišnja visina padavina na Zlatiboru je oko 880 mm, u Ljubišu oko 990 mm, a u Čajetini oko 940 mm, dok jugoistočni predeli imaju nešto više od 1.000 mm. Najviše padavina se izlučuje u maju i oktobru, dok je najsuvlji mesec mart. Kiše padaju preko ciele godine, grad u toplijim periodima (od maja do septembra), a sneg pada od oktobra do maja i zadržava se u prosjeku oko sto dana, ali se često događa da padne i izvan ovog perioda. Letnje padavine su u obliku jakih pljuskova propraćenih grmljavinom i izazivaju eroziju.
Magle su retke, posebno na centralnom delu Zlatibora, a i kad se pojave, brzo se gube, jer nema većih kotlina u kojima bi se zadržale. Međutim, često se događa da se oblaci spuste i zahvate planinske vrhove više od 1000 m. Vlažnost vazduha ima, u proseku, najveću vrednost u 7, a najmanju u 14 časova, i nikad nije manja od 75%.
Najčešći i najbrži vetrovi na Zlatiboru su oni koji dolaze sa jugozapada i severoistoka. Najčešći i najjači u toku cele godine je severoistočni vetar, posebno u periodu od oktobra do maja. On u svim godišnjim dobima snižava temperaturu vazduha. Jugozapadni i južni vetrovi se obično javljaju od jeseni do proleća i donose relativno tople vazdušne mase, tako da zimi ublažuju hladnoću, a leti povećavaju temperaturu vazduha. Zlatiborska klima je povoljna za lečenje bronhijalne astme i drugih alergijskih oboljenja.
Crkve brvnare
Danas na Zlatiboru postoje četiri crkve brvnare. To su crkvice malih dimenzija kojih je nekada bilo više, a danas postoje još samo u selima Dobroselici, Jablanici Draglici i Kućanima.
Crkva brvnara u Dobroselici iz 1821. godine čuva ikone Janka Mihailovića Molera i Aleksija Lazovića. Osim Mitra Udovičića iz sela Stubla, imena ostalih graditelja nisu zabeležena. Sva njena arhiva i biblioteka je uništena za vreme Prvog svetskog rata, samo je sačuvan mali broj knjiga koje se i danas koriste. Prema legendi, tu crkvu je podigao sebi za zadužbinu jedan hajduk. Turci su je iz osvete prema njemu zapalili 1809. godine, ali ju je iznenadna kiša spasila. 1821. godine je obnovljena, zajedno sa grobljem koje je takođe osnovao onaj hajduk. Dužina crkve iznosi 7,60, širina 5, a visina zida 2,40 m. Crkvica je u početku bila pokrivena šindrom, ali je 1938. godine, zalaganjem sveštenika Blagoja Šišakovića, pokrivena crepom, čime nije izgubila svoj prvobitni izgled. Oltar brvnare je zaokrugljen, a ikonostas je drven i obojen plavom bojom koja podražava mermer. Na severnoj spoljnjoj strani u brvnu je urezan natpis zidati se 1821, što znači da je tad crkva podignuta ili obnovljena.
Crkva brvnara u Draglici iz 2017. godine čuva ikonu Bogorodice Mlekopitatelnice koju je sa Atosa doneo iguman manastira Hilandar Meodije, crkvu je na mestu Zborište podigao ktitor Strahinja Kutešić preduzetnik iz Italije (Poreklom iz Draglice).
Temelji hrama su osveštani u martu 2017, a sam hram u utorak 6. juna na praznik Svete Trojice, kojima je crkva i posvećena
Crkva brvnara u Kućanima, smeštenom na južnim obroncima Zlatibora i dosta udaljenom od svih većih
saobraćajnica, nalazi se crkva posvećena Hristovom Vaznesenju. Ova brvnara minijaturnih razmera (12 m²) podignuta je najverovatnije u 18. veku, iako se često datuje u 18. vek zbog sačuvanih carskih dveri, dela Simeona Lazovića. Izvedene u pozlaćenom duborezu i sa predstavama proroka i Blagovesti, njih je – prema sačuvanom natpisu – slikar priložio „crkvi Sv. arhanđela 1780“. Pisani izvori pominju dve obnove kućanske crkve (1772. i 1832) i nema podataka o promeni njenog patrona, pa se ne može pouzdano tvrditi da su Lazovićeve dveri namenjene hramu u kojem se danas nalaze. Crkva brvnara u Peti, zaseoku Kućana, najmanja je crkva brvnara na Zlatiboru. U njoj se nalaze carske dveri Simeona Lazovića iz 1780. godine. Turci su je zapalili tokom Prvog srpskog ustanka, a obnovljena je 1832. godine. Prestala je da opslužuje i njen inventar je prenet u crkvu u Negbini, a u njoj su ostala samo vrata od velike istorijske i umetničke vrednosti, koja su nestala.
Crkva brvnara u Donjoj Jablanici podignuta je 1838. godine, a okružena je manjim drvenim građevinama istaknutih porodica iz sela, tzv. sobrašicama. Imena graditelja su ostala nepoznata, ali izgleda da su to bili meštani, osim jednog, koji je bio sa Tare. Dužina crkvice je 11, a širina 5 -m}-. Oltar je zaokrugljen, dok je ikonostas sasvim lepo oblikovan.
I u drugim selima su postojale crkve brvnare, ali su ih Turci popalili ili su propale. Postojala je jedna na krivorečkom groblju u Cerovu, čiji temelji su se do skoro poznavali, a veruje se da su se ovakve crkve nalazile i na mestima zvanim crkvine, kojih ima u skoro svim zlatiborskim selima.
Putujući preko Zlatibora 1826. godine, Joakim Vujić je posetio crkvu u Cerovu i o tome pisao u svojoj knjizi „Putešestvije po Serbiji": Posle ručka sa popom Tucovićem i mojim momkom krenem se odavde, pređem potom Grabovicu, prispem jednoj maloj, od drveta načinjenoj crkvi, koja hram jest svjati prorok Ilija. Pri ovoj crkvi su od 1837. do 1860. godine vođeni matični protokoli. Kad je 1859. godine podignuta crkva u Mačkatu, u nju je prenet inventar iz ove crkvice.
Crkve
Crkvu u Sirogojnu je podigao 1764. godine protojerej Georgije Cmiljanić, rodom iz Ljubiša, rodonačelnik čuvene svešteničke loze Smiljanića, uz pomoć i priloge parohijana. Čuva više vrednih ikona, među kojima su i one koje je naslikao Simeon Lazović. Crkva u Mačkatu iz 1859. čuva ikone Aleksija Lazovića. Crkva u Beloj Reci potiče iz doba Nemanjića. U njoj se nalaze carske dveri koje je slikao Aleksije Lazović 1817. godine.
Manastiri
Manastir Rujno, na severnim obroncima Zlatibora, bio je kulturni i prosvetni centar u 16. veku. Nalazio se u selu Vrutcima, i u njemu je radila jedna od prvih srpskih štamparija. Od mnogih štampanih dela iz ove štamparije, sačuvano je samo jedno Četvorojevanđelje, ali ni ono nije celovito. Štampao ga je samouki monah Teodosije, i završio ga je 1537. godine. Slova su na njemu gruba i neujednačena i bila su napravljena od drveta. Jevanđelje je štampano crnom bojom, osim inicijala i početka Jevanđelja, gde je upotrebljena crvena. Posle 1537. godine, kaluđeri iz manastira Rujna prešli su u manastir Raču. Najverovatnije je da su Turci u drugoj polovini 16. veka srušili manastir Rujno i njegove blokove fino obrađenog crvenog mermera odvukli u Užice i iskoristili za izgradnju islamske verske škole (medrese).
U narodnoj pesmi „Miloš u Latinima“, pored ostalih nemanjićkih zadužbina, pominje se i crkva Janja. Ni do danas nije tačno utvrđeno mesto gde se nalazio ovaj manastir, mada se pominje više lokaliteta, kao što su, na primer, Breskva, Rebelj, Sinjac i Rutoše, ali tradicija kaže da je to predeo Stara Dobra u zlatiborskom selu Uvcu, pored istoimene reke. Tu postoje ruševine koje ukazuju da se ovde nalazio jedan od značajnijih manastira nemanjićke države. Bio je veoma bogat i posedovao je vinograde i pašnjake. Ruševine ovog manastira su skoro obnovljene i na njihovom mestu je izgrađen manastir Uvac.
Manastir Dubrava, takođe tek nedavno obnovljen, bio je Janjin metoh i jedna od mnogih crkava podignutih na Uvcu radi zaštite od bosanskih jeretika bogumila.
Prema jednom narodnom predanju, i u centru sela Gostilja nalazio se jedan srednjovekovni manastir, zvan Bukalište.
Etno-selo
Muzej „Staro selo“ u Sirogojnu čuva najlepše primerke zlatiborskih kuća i drugih građevina nekada potrebnih za život. Etno-sela su u poslednje vreme dostigla veliku popularnost, gde veliki broj gradskog stanovništva ih obilazi i u njima organizuje odmor i sl.
Spomenici
Spomen-česme se nalaze u Čajetini ("... u spomen na srećno spasenje Nj. v. kralja Milana u Ivanjdanskom atentatu..." i "... u slavu besmrtnih ratnika sreza zlatiborskog palih u ratovima za oslobođenje i ujedinjenje 1912–1918..."), na Oku (podignuta ratnicima od 1912. do 1918. godine iz sela Semegnjeva, Branežaca i Šljivovice), i Popovoj vodi (izginulim ratnicima od 1912. do 1918. iz sela Drijetnja, Ljubanja, Kačera, Mačkata i Krive Reke).
Spomen-ploče izginulim ratnicima za slobodu i ujedinjenje od 1912. do 1918. se nalaze i u crkvama u Ljubišu i Beloj reci. Spomenička obeležja sa spomen-pločama borcima Prvog i Drugog svetskog rata urađena su u Kremnima i Mokroj Gori.
Na Šumatnom brdu se nalazi spomen-obelisk streljanim ranjenicima na Palisadu decembra 1941. godine, a posvećen je i narodnom heroju Savu Jovanoviću Sirogojnu i prvoborcu Aleksandru Jovanoviću Otrovu. Na Palisadu se nalaze dva spomen-obiležja posvećena najvećoj pobedi zlatiborskih partizana nad bugarskim okupatorom 24, 25. i 26. avgusta 1944. godine. Spomen-obelisk je podignut na inicijativu predsednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Josipa Broza. Namera je bila da se izgradi spomenik zlatiborskim partizanima koji bi se vidio iz svih krajeva tadašnjih Partizanskih Voda. Na spomeniku su upisani stihovi Vaska Pope: Ne dam ovo sunca u očima, ne dam ovo hleba na dlanu!
U čajetinskom parku postavljene su četiri spomen-biste prvoboraca: Dobrila Petrovića, Rađena Simovića, Milivoja Ječmenice i Aleksandra Jovanovića Otrova.
Stećci
Na Zlatiboru postoji dosta srednjovekovnih stećaka koje su podizali bogumili, gotovo u svakom zlatiborskom selu, iako su mnogi korišćeni kao građevinski materijal. Bogumile je Stefan Nemanja proterao iz Raške, pa su se oni ovde malo duže zadržali na putu za Bosnu. Najlepši i najveći stećci (mnogi stavljeni pod zaštitu države) nalaze se u selima Semegnjevu (dva stećka), Šljivovici (groblje) i Krivoj Reci (groblje). Ovi spomenici su u narodu poznati kao grčka, rimska ili latinska groblja.
Zlatiborska narodna nošnja
Zlatiborska narodna nošnja je kombinacija crnogorske i šumadijske. Muškarci su leti išli u prtištu, tj. dugačkim gaćama i košuljama od konoplje, a ponekad u pelengirima od vune. Oko struka su stavljali pojas, a preko njega silaje sa zataknutim pištoljem i britvom. Na nogama su imali opanke sa vezenim čarapama do kolena i tozlucima, tj. tkanim kamašnama, dok su na glavi nosili šajkaču ili šubaru. Zimi su dodavali koporan, a u svečanim prilikama oblačili su lepše odelo. Žene su nosile široke suknje, po dnu izvezene srmom i zubune od belog sukna, takođe izvezene srmom i metalnim šljokicama.
Zlatiborski melos potiče iz prapostojbine. Nekada je cela Evropa odjekivala ovakvim arhaičnim zvucima, a sada samo zlatiborske narodne pesme. One su monotone i razvučene, a Zlatiborci, kad ih pevaju, zatisnu jedno uho. To su tzv. pesme iz vika. Najomiljeniji instrument Zlatiboraca bile su gusle.
Nadmorska visina, velike količine padavina i veliki broj sunčanih sati godišnje uslovili su na Zlatiboru veoma bujnu vegetaciju. Najrasprostranjeniji ekosistem su pašnjaci, tj. livade (suvati, zakosi, luke), na kojima raste čak 120 vrsta najraznovrsnijih trava, od kojih mnoge imaju lekovita svojstva. Do 600 m nadmorske visine zastupljene su listopadne vrste (bukva, hrast, breza, lipa, jasen), a na više od 600 m dominiraju četinari (beli i crni bor, jela, smrča). Poznato je da je nekada Zlatibor bio sav obrastao šumom. Tokom Prvog svetskog rata ogoljen je intenzivnom sečom, od strane okupatora veliki prostor planine. Danas ima najviše livada, ali imena nekih danas golih brda govore da je ranije bilo suprotno (Bučje, Česte, Šumatno brdo). Ne zna se šta je tačno uzrok tolikog nestajanja šuma. Ipak, najverovatnije je da je ove šume u najvećoj meri uništio jedan veliki požar koji se dogodio oko 1800. godine.
I životinjski svet je raznovrstan. Zlatibor obiluje vukovima, pa je njihovo godišnje istrebljivanje postalo tradicija – čuvena Zlatiborska hajka na vuka. Medveda i nema toliko mnogo, ali se i na njih još ponegde može naići. Divlja svinja, lisica, zec, kuna, jazavac, prepelica, jarebica i veverica su na Zlatiboru uobičajena pojava, pa čak i u blizini naseljenih mesta. Još se samo na Zlatiboru mogu videti beloglavi sup i orao krstaš, vrste na rubu izumiranja, kako nesmetano lete nebom.
Riblji svet je takođe bogat: pastrmke, mladice, klenovi, krkuše i td.
Zlatibor se nalazi u samom „središtu“ Srbije. Rastojanje od ove planine do Beograda je 230 km, do Novog Sada 300 km – baš koliko i do Jadranskog mora. Preko Zlatibora vodi magistrala od Beograda ka primorju, direktne autobuske linije su uspostavljene sa Novim Sadom, Beogradom, Nišom, Jagodinom i drugim gradovima. Preko Zlatibora, a delom i kroz njegov masiv, prolazi železnička pruga Beograd—Bar. Zlatibor je, pre svega, planina izuzetne lepote, prijatne klime, prostranih proplanaka, bujnih pašnjaka, vodom bogatih planinskih potoka. „Ruža vetrova“ se rascvetava upravo nad Zlatiborom. Leta su topla, a zime blage. Kiše padaju relativno često, a snega ima od oktobra do maja.
Planinska lepotica u jugozapadnom delu Srbije bila je odredište dokonih i bogatih još od sredine 17. veka, mesto privremenog boravka onih koji su, pre svega, tragali za zdravljem, ali i za blagodetnim mirom zlatiborskih padina na kojima se oči odmaraju, a telo puni energijom. Ipak, pravi turizam se razvio tek kada je na Zlatibor došla jedna krunisana glava, kralj Srbije Aleksandar Obrenović, 1893. godine.
U početku je najinteresantnija bila Kraljeva Voda, mesto na kom je Njegovo Kraljevsko Veličanstvo ručalo, ali su se ubrzo pročuli i drugi zlatiborski visovi: Palisad, Ribnica, Oko. A onda je, 1905. godine, na Zlatibor, po zdravlje, došao još jedan kralj Srbije, Petar I Karađorđević. Nakon njegovog boravka sagrađeni su i prvi veliki objekti: hotel „Kraljeva voda“ – današnji kongresni centar „Srbija“ – vila „Čigota“ i pekara.